Krzno

Sledi jedna priča iz naše knjige – Duh Šume.

 One me sa tugom gledaju, a oni se tresu od uzbuđenja. Moj odlazak uslovljava početak plesova koji će obelodaniti moga naslednika. Ništa se to mene ne tiče, među njih se ne vraćam.

Gospodario sam ovim šumama kroz dovoljno snegova da bi mi nada u budućnost bila poljuljana. Koračam ka mestu iz koga se neću vratiti i dozvoljavam sebi da me misli ponesu. Znam da će naša krzna opstati kakva god da su vremena pred mojim pokolenjima. Bez reda koji zubima održavamo, ova šuma ne može postojati. Plen bi se kotio bez granica dok ne istrebi sve mladice, time istrebivši i drveće i sebe. Naš ples je zajednički.

Poznat zvuk u daljini me vraća sada i ovde. Lagani udarci o zemlju treskaju lišće u daljini. Prebrzo i suviše precizno da bi to bio smotan hod na dve noge. To je ritam koji pravi dete malog roga. Pojava dvonogih na drugom kraju šume je nesumnjivo razdvojila majku i dete, a zbunjeno dete se uputilo u pravcu mojih čeljusti. Lagan plen, čak i za umornog starca koji nije jeo… dugo. Preseći ću mu put tamo gde se spajaju dve vode. Mali rog se ne može izboriti sa silom otopljenog snega. Jedini izlaz odatle je kroz moje krzno.

Iz dva skoka nalazim se na mestu dočeka, spreman da izvršim dužnost svoga plemena. Polako mi se primiče mladi plen, nesvesno upadajući u zamku koja mu se namestila. Kada me je spazio, bilo je već jasno da odatle nema izlaza i da je to kraj njegovog kratkog života. Oči zaleđene, srce kuca prikriveno, samo se nozdrve pomeraju. Najslađi šumski trenuci, kada sve iluzije nestaju i kada se tačno zna ko je ko.

Ipak, moram se izboriti protiv sebe, jer danas sam ja nešto drugo. Pomeram se u stranu i sedam. Neverica traje neko vreme, ali prigušen pucanj iz duboke daljine znak je za pokret i meni i njemu. Mladi plod šume uskoro dobija na brzini pomoću sitnih kopita i nestaje iza krive vode. Odleti grančice malena, nek te vetar nosi! Ovo krzno više ne učestvuje u plesu šume. Pravac odakle je bežalo dete roga, i odakle se čula grana groma, će me odvesti do moje poslednje igre.

Stare pesme kažu da su dvonogi nekada nosili krzna naših mrtvih preko svog krzna. Britke laži za plašenje mladih štenaca su to.
Šta će sa mojim krznom biti nakon što ga dvonogi odnesu u svoje pećine nije više priča ove šume, i samim tim prestaje da bude priča.

Vazduh nosi smrad mojih budućih domaćina. Ta niska bića nemaju svest o informacijama koje šalju kroz prostor i vreme svojom pojavom. Osećam da je ovaj sam, a zadah mu je pojačan jer je pio tečnost gnjilog ploda. Dvonogi tu grozotu piju da zatupe svoja čula. Naše mudre kažu da im ta tečnost daje moć da koriste granu groma. Ne znam. Nije bitno. Nisam bio mudar, ali sam u svakom trenutku znao kako treba delovati. Bez oklevanja.

Jedino pitanje bez odgovora koje nosim u svom mrtvom srcu je dvonoga starica što živi sa sovama, odsečena od svoga plemena. Njenu hranu nikada nisam prihvatao, i disciplinovao sam mlade koji bi je prihvatili. Uvek sam disciplinovao. Nije našem krznu mesto da primamo od drugih stvorova. Da ulazimo u pseće ropstvo. Nikada.

Pesme kažu da je ta dvonoga nekada plesala pored vatre uz svako otkrivanje velikog Meseca. Pesme kažu da su u tom plesu učestvovala i naša krzna. Tokom mog veka, ova starica nije pokazivala znakove igre. Ali njen samotnjački život mi je bio nejasan i ta nejasnoća će ostati. Rado nosim sumnju da su svi dvonogi izvan dodira duboke šume.

Smrad zadaha i utabano blato me vode do staroga Žira. Zastajem i slušam. Čujem vazduh iz pluća mog goniča. Ritam i dubina govore da nije pri svesti. Moj gonič je sada moj plen. Nije sa sobom ni roba poveo koji bi me najavio, jer ne očekuju nekog nalik meni na ovom mestu, u ovo vreme. Slabo funkcionišu kada događaji stupe izvan njihovih očekivanja.

Bližim se. Na korenju starog Žira duboko sanja dvonogi. Pored tela mu leži grana groma sa jedne strane, i tečnost mrtvog ploda sa druge. Zubi mi rastu.

Trunke milosti koje smo nekada gajili prema njima isparile su nakon što su uništili veliko tamno krzno iz ovih šuma. Moćno krzno, koje je nekada išlo u dubok san tokom leda, ovde odavno više ne spava. Poslednja među njima bila je majka sa dva mladunca. Sve su ih odrali. Krzna su im odneli, a kosti i meso ostavili ispred jazbine. Sa sećanjem tog događaja se budi svako pod šumom rođen. Snovi koji nekada brujaše ispod teških snegova su unosili blagostanje u krv svim stvorovima ovih šuma, pa i samim dvonogima koji su živeli po njenim obodima. Za nestanak našeg drevnog prijatelja, nema oproštaja.

Dvonogi spava na strani, deo vrata mu se vidi golo i priziva moj zub. Tečnost mi se u ustima skuplja na samu pomisao. Mogao bih ga završiti bez da to sazna. Za tren bi iz dubokog sna prešao u najdublji san. Večni kraj.

Zamišljam.
Kosti mu pucaju u mojoj čeljusti.
Kožu kidam kao da je mokro lišće.
Otvaram trup da ga cela šuma oseti. Da mu creva zasijaju na Suncu.
Natapam svoje krzno njegovom masnom krvlju.
Jedem mu lice da upijem znanje što od nas krije.

Dovoljno sam zamišljao. Skupljam oči i zube. Čeka me ples u koji ulazim čist, a odrasli dvonogi su zagađeni.

Zabranjena hrana bogova su njihovi mladunci, ali oni više ne kroče našim šumama, dok njihovo pleme teško podnosi gubitak mladih. I sposobne i nesposobne oni čuvaju jednako. Čula im više ne trebaju, dok god imaju granu groma, dok god imaju bučne mašine kojima se kreću po tvrdim stazama, dok god imaju kamene pećine koje im rastu iznad zemlje.

Ostavljam ga neka sanja i neka se sam završi. Snaga njegovog srca govori da će se uskoro ugasiti. Krv ne želi više da trpi otrove koje domaćin u njega sipa. Dobar ishod, ali jedan manje ništa ne menja. Koračam dalje.

Iz daljine vidim da na grani visoke mrtve Trešnje sedi moj najstariji poznanik. Svojim oštrim pogledom prihvata moje prisustvo. Dok svi postaju zemlja, ovaj crni kljun i dalje leti nad šumama. Nemalo puta je svojom oštrom pesmom navodio naše pleme ka hrani tokom najdubljih snegova. Bio je starac dok sam ja još bio štene, i sada mene kao starca prati u moju zadnju noć. Zbogom besmrtni, i hvala ti.

Da li će dvonogi uništiti sebe pre nego što unište šumu? Svakog novog leda šume su sve tanje i sve kraće, a svako novo leglo dvonogih koji u nju kroče je nesposobnije. Manje sposobni da stvaraju, a ponekad i manje sposobni da uništavaju. Mrtva trka. Kao glomazni komadi mesa, oni se teturaju na svojim tromim štakama. Jadno je gledati ih kako propadaju, jadno je gledati kako u svoju propast vode druge.

Nemam naviku da ovakvim mislima dozvoljavam prisustvo u sebi. Do sada sam pitanja bez odgovora smatrao podobnim samo za lenje stvorove, ali danas je moj dan za pitanja i besciljna razmišljanja. I tome se sada bliži kraj. Moji goniči znaju da sam tu. Njihovi robovi najavljuju moje prisustvo. Vreme je za odlučne pokrete, za suštinu mog postojanja.

Hvatam tanak miris krvi roga što dolazi iz daljine. Ubili su majku mladog roga kojem sam malopre dozvolio nastavak života, i sada koriste njeno mrtvo telo kao mamac za mene. Jadnici. Vrlo rado bi me usmerili tamo, na otvoreno, ka njihovim štakama iznad zemlje na kojima znaju i satima da čuče. Usamljen je dvonogi koji ume razmišljati dublje od štenca.

Čujte moje poslednje stihove. Šaljem urlik koji trese debla i uništava sumnje u to ko je ovde večna moć. Čujte, i pratite me. Vodim vas na drugu stranu. Kroz žbunove trnja i gorke bobice. Preko uvala i litica. Kroz duboka mesta gde se valjaju stamene kljove, sve do starog mesta odakle su drevni dvonogi kamen vukli. Daleko od moga plemena.

Brzina mog kretanja je izvan njihovog poimanja. Pod mojim šapama grane se drobe. Kroz nozdrve topim inje sa mrtvog lišća. Komadi zemlje lete oko mene dok trčim, a leti i moje telo uz litice. Moć je moje ime.

Bešumno slećem u centar ravnine, i u istom mahu do kraja punim pluća vazduhom. Moj zadnji stih na tren zaustavlja vetrove i odranja kamen sa zidina.

Poziv je izrečen.

Iz dubine šuma bruje zvukovi njihovih mašina u pokretu. Buka mi krade moć sluha i oslanjam se na miris koji kaže da se bliže. Sporo i bojazno, ali bliže se.

U bilo kom trenutku mogu osetiti kako sitan kamen kida moje telo, a odmah potom čuti i pucanj groma iz grozne grane. Straha nemam. Spreman sam da pređem u večna lovišta, ali kraj neću čekati nepomičan. Svaki će moj mišić igrati do samoga kraja.

Dobrodošli dvonogi! Dobrodošli robovi! Sada koračate mojim kraljevstvom. Primite skroman poklon, nespretni da ga kao takvim shvatite.

Pozivnica za poslednji ples, sa Bogom ovih šuma.

Knjigu možete naručiti ovde.

Nema Komentara

Postavi Komentar